Krizno izdanje koje to nije

Zbog izvanrednih okolnosti pandemije i nemogućnosti nastupa inozemnih izvođača ovogodišnje 45. Osorske glazbene večeri okupile su kremu domaće glazbene scene. Festival je otvorio Ženski zbor HRT-a pod ravnanjem Tomislava Fačinija. Nekoliko se izvođača pridružilo proslavi 250. obljetnice rođenja Ludwiga van Beethovena – Aljoša Jurinić s programom Spomenik Beethovenu, bas-bariton Krešimir Stražanac i pijanist Danijel Detoni izborom vokalnih djela, a festivalski ansambl Monika Leskovar i prijatelji izvedbom glasovitog klavirskog trija Duh. Kvartet Sebastian nastupio je u sklopu proslave tridesete obljetnice djelovanja, a ansambl Acoustic Project Strings izveo je kapitalna djela literature za gudače. Petrit Çeku predstavio je mahom vlastite obrade klavirskih komada za gitaru, nastale u jeku proljetne pandemije. Na trgu je nastupio Elvis Stanić Group s programom Progressive Project unijevši dašak eksperimentalnog i etnojazza. Kratki pregled festivalskih zbivanja treba zaključiti koncertom mladoga klavirskog trija Eusebius, čija je angažiranost i visoka interpretativna razina izmamila ovacije.

Virtuozni gitarist Elvis Stanić

Jedino broj koncerata, dakle, otkriva da se radilo o „kriznom“ izdanju. Štoviše, dok su prethodnih godina festivalske narudžbe bila zastupljene u trećini koncerata, one su ove godine – kao temeljna programska odrednica festivala – zauzele još istaknutije mjesto. Kompozicije Viktorije Čop, Dalibora Bukvića, Srećka Bradića, Nenada Firšta, Gorana Listeša i Ivana Josipa Skendera osorski su doprinos našem glazbenom stvaralaštvu koji – potrebno je zamijetiti – često ostaje tek na jednoj izvedbi, priručno snimljenoj za potrebe festivalske arhive. Pišući monografiju o prvih trideset godina festivala (Arkadija hrvatske glazbe, 2006), Dodi Komanov istaknula je taj nedovoljno iskorišten potencijal repertoarne politike, naglasivši da skladbe nije dovoljno naručiti i jednom izvesti, već da bi zadaća Večeri trebala biti i skrb o daljem koncertnom životu tih kompozicija, što započinje izdavanjem notnog materijala. Problemu nedovoljna vrednovanja skladbi koje su u žarištu festivala djelomično je doskočila novoutemeljena nagrada (na inicijativu umjetničkog direktora), kojom se nagrađuje najbolja izvedba djela hrvatskog skladatelja (ne nužno praizvedba). Laureat za 2019. ruski je pijanist Andrey Gugnin s izvedbom Papandopulovih Osam studija za klavir. Ozbiljni konkurenti za ovogodišnju nagradu su i neke od praizvedbi, poput Bradićeve skladbe Sorrow za gudače i Skenderova ciklusa pjesama Protuslovlja 2, na tekstove Duška Babića.

Ova je godina pokazala osnovnu snagu Večeri – smanjen opseg ljetnih festivala nije mogao znatno utjecati na komorne okvire Osora, a s isključivo domaćim glazbenim snagama ostvaren je kvalitetan i relevantan program. Otkad je festivalu 2011. dodijeljen status nacionalne manifestacije (i povećana su sredstva), vidljiv je novi zamah, posebice u inozemnim gostovanjima. Samo u posljednjih nekoliko godina osorska je crkva po dva puta ugostila ansamble L’Arpeggiata i Voces8, a nastupili su, među ostalima, i Zbor Bečke državne opere Gustav Mahler te gudački kvartet Arditti. Svi navedeni morali su ispuniti uvjet uključivanja djela hrvatskog skladatelja, čime se (barem prema prepoznatljivosti izvođača) festival približio „zlatnim godinama“, koje se uobičajeno prepoznaju u njegovu prvom desetljeću, od utemeljenja 1976. do sredine osamdesetih godina. Nedavni uzlet Osoru je također podao atmosferu koja je u krajoliku jadranskih ljetnih festivala iznimna – spominjanje prošlosti nije nostalgično jer je amplituda festivala u uzlaznoj putanji. Uz to, tijekom posljednjih desetljeća Osor – srećom – nije doživio sudbinu većine obalnih mjesta čiji su javni prostori vizualno i slušno uništeni „turističkom infrastrukturom“ i pripadnom bukom. Doista, akustički izniman prostor nekadašnje katedrale (premda ponekad vruć i vlažan) okružen je tišinom, a poneki vrisak djeteta u prolazu između zvonika i katedrale dio je folklora svake ljetne manifestacije.

Na pragu pedesete obljetnice čini se da Osoru nije potrebna redefinicija osnovnih postavki (koja se, primjerice, zaziva za neka druga, manja i veća ljetna zbivanja), no iskorak bi se mogao tražiti u snažnijoj valorizaciji novoga glazbenog stvaralaštva. Osim spomenutih praizvedbi, ona bi se mogla ostvariti i na razini koncepcije pojedinih izdanja: umjesto posveta skladateljima u povodu jubileja smrti i rođenja ili neke manje svečane, ali „okrugle“ brojke, festival bi mogao počivati na glazbenim temama koje nisu usko povezane s jednim skladateljem, već povezuju ili dijele etape naše i svjetske glazbene literature. Bio bi to, uostalom, onaj toliko priželjkivani cilj muzikoloških skupova priređivanih na počecima festivala – dokazati da hrvatsku glazbu ne treba podupirati iz prigodničarskih razloga, već da je njezin umjetnički prinos vrijedan stalna proučavanja i izvođenja.